Modro
zeleno
čelešte
siro
škuro
kako nebo
ča se u njemu gledo
po jugu se vojo
po buri pini
po maštrolu poskakuje
po bonaci kako uje
uvik minjo kolure
Muore zarcalo neba
muore zarcalo dušie
Kad se rodiš na otoku
nosiš ga sa sebon
kako dotu
i kad duojdeš na tera fiermu
i već ne vidiš nijednu lantiernu
kako da i busulu izgubiš
di guod da ideš
rive nindir ni
rive dhi se muore
s krajen bušije
di sve počinje
i zavaršije
Muore, zarcalo neba
muore, zarcalo dušie
ča si daje
sve jače ga čutiš
sve veće ti fali
zove te nose
ne moreš odolit
Zatuo smo sad ovuod
na otoku
na našemu škoju
di su svi koluri
i svi vonji
ričih skonsi
muoren umiveni
muoren začinjeni
Zatuo smo sad ovuod
di smo parvie škrokoje učinili
parvo slova naučili
Za Križien hodili
Zatuo smo sad ovuod
di moure ariju raščaro
misal razbistri
okolo sarca
teplinu namisti
Zatuo smo sad ovuod
na otoku na našemu škoju
di se muore s krajem bušije
di sve počinje i zavaršije
Muore zarcalo neba
zarcalo dušie
Blog
-
MUORE I OTOK
-
TUJI
Gledola son hi izdaleka
ne znoš di je čovik
ča je zemja
-ni vrime za dangubit-
rekla bi mat
danas su tuji
zoron su se ustali
pustu ziemju
pripuli.privargli
oglodnili.ožiednili
svaku kripost zaslužili
vazmi bronzin i buoršu
dreto hod
ne gledoj na bondu
kako da je znala
moja mat
da u primaliće ni lako
ne gledodot na bondu
kad okolo tebe
sve blišći
vonjo.kanto.leti
stuo kolurih
u jedon se učini
-ma isto son puomnju imala
s proznin bronzinon
pul doma bi skokala
-
DOKTOR BRIDA
Moli čovik
velo sarce
oči čelešte
pune teplinie
i brame
siri vlosi
rumeni obrazi
žuti barci
navar nosa očoli
u jednu ruku buorša
u drugu ščop
po hodu bis ga pozno
kad bi u kuću intro
iz kamare bi stroh nesto
uvik lipe riči
i dobre šperonce špjego
u svako doba
po svakemu vrimenu
bolesnike obahodi
po potribi i tovarčićen hodi
bogate i siromašne
ni dili
puno putih
medicinu ploti
dobre svite uvik dili
svakega čovika
stimovo i voli
kad son se rodila
uz moju mater je bi
-fola mu za sve
ča je učini
-velo sarce
dobra dila
provi čovik
doktor BRIDA
-
DVI SESTRE
U istu su kuću živile
jedna s drugon
nisu govorile
ona mlaja
kad bi kolon pasovala
uvik bi se nasmijala
čistočuon je vonjala
vlose štukovala
u kurota je lavurala
svakega lipo dočekot
i trajtat znala
ona starija
uvik je najiežena bila
korala se,vikala
mlaju sestru
puno karatala
u poje kaj muški lavurala
s beštijima se razgovorala
ni morila za petenaduru
ni za fušton i traviesu
u kojemu su koluru
ma kad bi uvečer
u litnje doba
s namin dicuon iz kole
na prog od kuće stala
nojlipje gončice
pripovidat je znala
kako de je i drugo oblištvo imala
ditinjo duša
iz njie bi progovorala
-
BARBA L.
Zvo se kako i muoj otac
ni puno govori
pomalo je hodi
niz kolu pasovo
pipu fumo
nojveće na ponistru sto
gledo i mučo
svoje fameje ni imo
po svitu je hodi
i puno zno
ma se ni činjo
mat mi je govorila
da je u mladosti
u nju bi namoron
– ko zno zoč je nojveće
na ponistru sto
i kako da nos je čuvo
-
STORO KUĆA
Stoji
muči
done broji
nindir nikoga ni
ni lavura, ni šušura
ni koronjo, ni kantonjo
sve umuklo
sve zamuklo
u se se uvuklo
skrepenilo, inkantalno
da ne bi kuo čo dotako
sve bi se raspalo
dvuor bi zaplako
šufit zastenjo
lantone i tarace
duošli bidu na manje
puste hi da miruju
da se sobon zabovjaju
i pensaju
obo svima ča su prage udubili
lavurali i molili
životima trudnin nebo zaslužili
puste hi da miruju
da se sobon zabovjaju
storu kuću ondjeli čuvaju
-
VRIME
Ure
dnevi
štajuni
godišća
vik za vikon
čovik za čovikon
moli
veli
stori
čovik nose
vrime naprid
ne moreš ga čapat
ne moreš ga fermat
ma ga moreš pripoznat
sidi vlosi
pogarbjena škina
nagrišponi obrazi
udubjeni prazi
vrime duro
vrime naprid grie
vrime se ne strušijoje
strušijo se čovik
koji u vrimenu žive
-
KAD SMO HODILI U SPLIT NA SKULU ili VAPUOR U ČETIRI URE UJUTRO
Šuško Lučica
daleko je don
barba Ivon nosi ferol
šjora Marica tuče biljete
u kapotu povar daleke vešte
smardi garbura,
guzo se skala
ko će izdurat duoč do kraja
Buol
Milna
Bobovišće
i apiena Split
da je ostat doma
nikud ne hodit
muka u štumak
tiši me mat
uz ruke Božje
barž će i bonacat
zafišćeto je vapuor
potiegla cima
digla skala
tuko hodit naprid
molat se od kraja
-
ŽARDIN – kad se vroti Dubokovića kip –
Kuo je mogo mislit
da će opet duoć na svoje misto
posrid žardina
okrienjet muoru
veli čovik, na velu poltruonu
a dogodilo se
po storemu zokonu
da ne pločo Buog svaku subotu
meni se parilo
kako da se i vrime vrotilo
i kako da su svi duošli na svoje
i oni u žardinu
i oni ča su na Gradinu
a i oni ča čedu duoč
jer je jedino provi
Božji zokuon